STRAH ME JE DA NE ZABORAVIM

0
86

Uželio sam se svetih mjesta otadžbine moje. Uželio sam se ognjišta gdje smo se generacijama rađali, krstili se i Slavu slavili. Fali mi bakin hljeb ispod peke, pogača krstom prekrštena, sa četri ocila i orasima pobodenim u pogaču za napredak loze. Polako se gubi huk Cetine, Zrmanje i Krke i ako ih ne čujem makar još jednom, bojim se da će se skroz izgubiti, a kako ću onda unucima pričati da je to najljepši zvuk koji sam za života čuo.

Taj zvuk naših ljepojki, koji me ljulja kao pjesma majke, koju samo ona zna da otpjeva. Onako tiho, s ljubavlju, pored koljevke najmilijeg. Bojim se da ću zaboraviti fijuk bure sa Golubićke Plješevice. One bure što umije pjevati junačke pjesme mojih predaka, ispredene uz ognjišta naših starina o div junacima. Opjevanih uz gusle, zaleđenim u pjesmi i pričama da vječno traju.

Strah me je da neću moći ispresti tu zlaćanu nit, što veže prošlo i buduće. Samo da ne zaboravim, tebi se molim Bože, jer čemu onda služi postojanje, čemu život ovozemaljski ako nije za to da ostavi trag kojim će ići potomci.

Tekst pisao: Neven Laka

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име